IVINE ŽIVOTNE NITI (1. dio)

Ivin životopis mogao bi glasiti ovako:

Iva Miloloža, likovna umjetnica i pjesnikinja, rođena je 24. prosinca 1994. u Zagrebu. Pohađala je OŠ Ljubljanica u Zagrebu, zatim Školu primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb i konačno Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički odsjek, i to u 10 % najboljih studenata. Sudjelovala je na nizu skupnih izložaba, a samostalno je za života izlagala dvaput te treći put posthumno:

1. samostalna izložba SPOMEN STIHA 2012. u OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu 
(organizacija S. Miloloža i K. Supanc i Osnovna škola Jure Kaštelana)

2. samostalna izložba PRIČE IZ DUBINE 2019. u KGZ Knjižnica Podsused, Zagreb
(organizacija D. Miščin, M. Getaldić i KGZ Knjižnica Podsused)

3. samostalna izložba AORTA NEBA 2022. u KGZ Knjižnica Volitno, Zagreb
(organizacija Josipova jezična galerija, ŠPUD Zagreb i KGZ Knjižnica Voltino).

Surađivala je s Osnovnom školom Jure Kaštelana, s izdavačkom kućom Alfa d. d. za kroatističke naslove, zatim s Muzejom suvremene umjetnosti i sudjelovala je na različitim kreativnim radionicama. Zajedno s majkom utemeljila je autorski portal za hrvatski jezik u osnovnoj školi Josipova jezična galerija.
Preminula je na 5. godini Akademije od vrlo rijetke zloćudne bolesti 13. kolovoza 2020. u rodnome gradu, ne uspjevši završiti diplomski rad Heliopolis. Posthumno organizirana Ivina treća samostalna izložba bila je ujedno i otvorenje memorijala 13. travnja 2022. koju je prema njezinoj želji pokrenula majka u dogovoru sa ŠPUD-om Zagreb.

Ivin životopis mogao bi, dakle, izgledati i tako, ali ona bi sigurno više voljela ovu neformalniju inačicu koja slijedi. A priča njezinih životnih niti ide ovako.

Rođena je naša Iva na Badnjak u 23 i 35 1994. godine kao drugo dijete u mladoj obitelji Zorana Milolože i Sanje Miloloža (rođ. Landekić), tada službenika i studentice kroatistike. Njezin je brat Hrvoje tri i pol godine stariji od nje, a brat Luka pet i pol godina mlađi. Bila je jedino dugoočekivano žensko dijete u obitelji Miloloža poznatoj po mnogo brojnijim muškim potomcima. Po majčinoj je strani vjerojatno naslijedila darovitost za likovnost i umješnost riječima. Živjela je u Zagrebu na Trešnjevci, prvo s mamom i tatom kod bake i djeda, poslije u podstanarstvu u Kaptolskoj ulici i Majevičkoj ulici, a zatim u Španskom-Oranicama. 

NAJRANIJA DOB I NEOBIČNO DIJETE

Kao novorođenče položeno na majčine grudi, odmah po rođenju, digla je glavu i pogledala majku ravno u oči svojim svemirsko plavim, neobičnim očima. Dakako, nakon što se zaderala tako da su prozori gotovo popucali, a babica, koja je bila sama s majkom na porodu, rekla je: "Stigla nam je bjelogrla Iva!". Nije se mogla načuditi što je Iva tako podigla glavu i tijelo da bi pogledala svoju mamu i stalno je ponavljala da to prvi put vidi u svojoj primaljskoj praksi. Zaključila je da je to baš jedno neobično dijete.

Bila je prekrasna beba, ali i iznimno snažna. Kad bi vidjela kojega od ukućana, a ona ležala na krevetu, skakala bi od veselja dižući ručice, nožice, ali i cijelo tijelo. Nikad nismo shvatili po kojim zakonima fizike, kao što još ni danas ne znamo kako je sa šest mjeseci uspjela u igri strgati kuhaču golim rukama. 

Protrčala je s devet mjeseci po plavim pločicama bakine kuhinje. Prva riječ koju je progovorila bila je duda, i to nedugo nakon protrčavanja. Malo kasnije su na red došle riječi kao tata, mama, braco, dedo, baka, no mnogo su zanimljivije bile one kao medoled (neboder), katovice (krastavci), gobili (golubovi) i grijator (radijator). S dvijet i pol godine pitala je mamu kako to da trava raste, a kad joj je mama odgovorila u kršćanskome duhu o dragome Bogu kao velikom dobrom tati koji želi da sve bude dobro i lijepo, zeleno i radosno, odgovorila je. "Oh, mamice, ja volim dragoga Bogu!" I strpala dudu u usta te veselo otrčala (stalno je nekud trčala, a kad smo bili u Dubrovniku /na studentskoj baroknoj radionici na koju smo otišli obiteljski uz povoljne cijene/, tata ju je jedva hvatao po Stradunu koliko je brzo trčala za pticama).

VRTIĆKA DOB

Voljela je slušati priče, no tek je u odrasloj dobi majci priznala da se jedne stare Jugotonove ploče za uspavljivanje jako bojala: one u kojemu se govorilo o Palunku i njegovoj ženi. Zašto ju je ta priča plašila, ne znam, ali nije joj sjela. 

Za razliku od starijega brata, u vrtić je krenula bez ikakva problema ne radeći nikakve drame. "Sad ćeš mi dati papučice, a ja tebi pusu i idem s tetom. Vidimo se!" Nekako si mislim, da sam ja imala tetu Ljubicu, vjerojatno bih i ja rado ostajala tamo. Iva je bila druželjubiva i vesela.

Imala je pet godina kad je dobila angažman na radiju u emisiji Slovice kao voditeljica (zajedno s prijateljicom Lucijom Momčinović), a pohađala je vrtić Bajka na Opatijskome trgu. U jednoj od avantura u  koje se upustila sa svojim voljenim dedom Milanom i bratom Hrvojem stala je na staklo u Jarunu i završila u bolnici na operaciji stopala. Ondje je naglo odrasla: bilo je to vrijeme kad joj se braco Luka još nije rodio (samo što nije), a onda je ostala i bez mora s vrtićem i omiljenom tetom Ljubicom, vedrom stručnjakinjom za predškolski odgoj koja je svu djecu jako voljela, pa tako i našu Ivu. Neki su ljudi jednostavno stvoreni za određeni posao koji onda postane poziv. Trebalo je ponešto vremena da se jedno iznimno vedro dijete prije operacije vrati u svoje iskonsko stanje radosti. 

OSNOVNA ŠKOLA, PUBERTET I ODLUKA ZA ŠPUD

Kad sam spomenula životni poziv (za što je tko stvoren), to bismo mogli reći i za Ivu. Očito je da je bila stvorena za stvaralaštvo, ali i za ljude. Pokazivala je kao dijete izniman osjećaj za pravednost i odgovornost, ali uvijek je voljela dobru šalu. Njezina učiteljica Jadranka u osnovnoj školi (pohađala je OŠ Ljubljanica) za nju je bila zakon. Voljela je čitati.

Problem je nastao u višim razredima osnovne škole. Iako se nije željela preseliti u novu školu kojoj je po novom mjestu stanovanja pripadala, nije lako prolazila pubertet i mučili su ju neki odnosi u razredu. Ljutila se na nepravdu i ljudsku glupost i sama se tražila. Nije bilo neobično da digne glas i zalupi vratima s konstatacijom da ju nitko ne razumije. Zapravo, dobro je da se  bavila sportom (prvo plivanjem pa rukometom) jer je tako mogla ispucati silnu energiju koju je imala. U to je vrijeme nekako počela pokazivati znakove likovne darovitosti pa bi ju katkad Maca Tonković, knjižničarka škole u kojoj je njezina majka radila, znala uposliti molbom za kakvom ilustracijom za školski list Čarobna frula. A opet, svašta ju je zanimalo. Jednom je s majkom otišla na Interliber i od cijele knjižne ponude kupila je - japansko-hrvatski rječnik! Zanimala ju je dalekoistočna kultura, a sve više i umjetnost općenito. U razgovoru s jednom susjedom iz kvarta doznala je kako je izvrsna umjetnička škola koju je ta susjeda upisala pa se Iva zainteresirala. Nije rekla roditeljima da namjerava upisati ŠPUD, ni da će otići na prijamni ispit. Obitelj je bila uvjerena da će ići u neku opću gimnaziju, možda baš u Prvu koju je pohađao njezin stariji brat. O tome kako je ipak uspjela provesti svoju volju, kako je nagovorila majku da joj potpiše suglasnost o sufinanciranju onih 500 kn, kako ju je razrednica Sanja Balen odmah nahvalila i kako je i otac konačno popustio i prihvatio činjenicu da njegovo dijete bolje od njega zna što je za nju dobro, o tome ću sigurno jednom napisati priču. Jednom, ali ne sad. Sad ćemo konstatirati da je teško pubertetsko vrijeme koje je trajalo od šestog do osmog razreda osnovne škole (a nije se odrazilo na ocjene  nego samo na štok vrata njezine sobe) sretno završilo upisom u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. To je bila, Vidinom sintagmom, njezina tvrđava sreće. 

U ŠPUD-u je našla svoje najbolje prijateljice Barbaru Štiglić i Mariju Matić, i prijatelje, osobito Karla Mikića s kojim ju je vezalo snažno i nježno prijateljstvo, i Nikolu Čizmešiju, koji je kasnije nastavio njezin rad na knjizi Hrvatske jezične niti 8; ondje je našla svoje izvrsne profesore, naročito ju je fascinirao profesor Brčić... riječju, u ŠPUD-u je našla sebe. 

OBITELJSKI UMJETNIČKI KONTEKST

Zanimljivo je da nikad nikomu nije govorila da je njezina baka po majci akademska slikarica Ana Landekić-Gagić, da je teta, bakina sestra isto slikarica iako je po struci liječnica Marija Gagić-Đaković, da je njezin ujak Zoran Landekić bio jedan od darovitijih učenika ŠPUD-a i isto studirao na Likovnoj akademiji, da je njezina teta, mamina sestrična, Ivana Gagić bila učenica generacije ŠPUD-a (danas profesorica Ivana Gagić-Kičinbači na UF-u u Zagrebu), da je njezin drugi ujak, mamin bratić, Mislav Tomašinjak koji je završio Odjel za animirani film na ALU-u kod Joška Marušića, a druga teta, mamina sestrična Natali Mišković fotografkinja i diplomirana grafičarka. Ništa od toga ona nikomu nije rekla jer se  nije htjela ni na koga pozivati, osim na vlastitu kreaciju, ideju i volju. S druge strane, u obitelji su bile i književnice Maša Bambić, Snježana Gagić i Smiljka Gagić (s. Ivana u sestara bazilijanki), a književnica je i njezina teta Ana Marija Marković koja se bavi duhovnim stvaralaštvom. S očeve pak strane njezina mlađa sestrična Ana Maria Maravić, tatina nećakinja u drugom koljenu, mlada je umjetnica koja je isto bila učenica ŠPUD-a, a završila je kiparstvo na ALU-u. Cijeli niz navedenih imena osoba koje su u određenim kontekstima iskazivali ili i dalje iskazuju svoje umjetničke sklonosti jednostavno nas mora navesti na onaj prastari zaključak da jabuka ne pada daleko od stabla. Kad danas govorimo o tome da se u Ivi nalazi sjecište različitih umjetničkih crta, to bi mogao biti jedan dio razloga. Ovo sada i bilježim samo zato da čitatelj stekne ideju obiteljskoga konteksta: rekla bi moja ujna, Ivanina majka Tonka: Puno se toga s čovjekom rodi. Dakako, drugi dio ovisi o našoj aktivnosti i volji.

IVINA UMJETNIČKA NIT 

Unatoč svemu iznesenomu u prethodnome odlomku, Iva je ipak bila uvijek i po svemu svoja. Želite li steći plastičniji ocrt njezina karaktera i njezine talentiranosti, pročitajte njezinu zbirku pjesama Spomen tvoga stiha i u drugome dijelu knjige dio koji nosi naslov TRAG. Ondje su riječi Ivinih prijatelja koji su s njom išli u školu i koji su s njom studirali.  

Činjenica je da je Iva bila posebna duša, odana prijateljica, brutalno iskrena i nevjerojatno radosna. Znala je dobro glumiti i oponašati ljude i životinjske zvukove pa bi nerijetko nasmijavala društvo. Činjenica je da je rado grlila ljude i gledala ih u oči s iskrenom toplinom. I da je bila najtalentiranija u svom razredu, no to nikom nije oholo nabadala na nos nego se radovala tuđim dobrim radovima, dijelila je savjete i ukazivala pozitivne kvalitete čijega tuđega rada dijeleći pohvale i ohrabrujući druge. Uvijek je ohrabrivala druge i veselila se svačijemu uspjehu, dobroti i ljepoti.

Ne čudi stoga da je bila među 10 % najboljih studenata u akademskoj godini 2019./2020.  na diplomskom studiju ALU-a (Likovna kultura, Nastavnički smjer).

(U sljedećemu dijelu bit će riječi o Ivinim stvaralačkim dosezima, suradnjama, projektima... i razdoblju u kojemu se trebala nositi s iznimno rijetkom zloćudnom bolešću.)