PROFESOR DAMIR BRČIĆ O IVI
"iskustvo kroz školovanje na Odjelu grafike govori nam kako učenička mašta juri sferama apstraktne tematike, lutajući nepreglednim predjelima razigrane uobrazilje, dok profesori traže činjenično ovjerovljenu stvarnost, izljuštenu u grubom, zemaljskome iskustvu. Tako je Iva početkom četvrte godine na satu dizajna, dobila zadatak izrade kazališnog plakata. Odabravši predstavu, krenula je izrada skica koje joj nikako nisu bile po volji, mučila se i s vremenom pomalo ljutila. U nekom trenutku, nakon tko zna kojeg neugodnog sučeljavanja s profesorom, stala je, raširila svoje velike oči i uz obavezan veliki osmijeh rekla: – Smijem li na pola sata van?
Kada se vratila, vidio sam da je fotografirala zvonca u starim portalima duž Deželićeva prilaza i od njih, na kraju, napravila sjajan plakat. Nakon toga razgovarali smo o procesu izrade – o ideji, o asocijaciji i promišljanju, gdje sam, uobičajeno predugo, objašnjavao kako je čitava intelektualna djelatnost formalne naravi, jer se sastoji od neprestanog pretvaranja, prelijevanja, prespajanja, razlikovanja, odvajanja i dijeljenja misli – na što me Iva prekine: – Ukratko, kao što kaže jedan profesor – umjetnost je trajno zurenje!, i nasmije se kliktavo, razoružavajuće. Spomenuti profesor pokušao ju je poslovično mrko pogledati zbog prekidanja njegovih mudrih misli, ali samo je, uz loše prikriven smiješak rekao – dakle, jer direktive mišljenju ne daje nikakva misao ni ideja, nego isključivo – volja.
Priča o volji ujedno je i priča o našoj Ivi. Volja je sve što se zove osjećaj, nadahnuće, raspoloženje, poriv i nagon, slutnja i san, sve što je obuhvaćeno krugovima misli ili spoznaje. A Iva je, doslovno, u tom ljudskom duhovnom bila – Ja. Pokazala nam je da hoteći djelujemo, da je naše ljudsko djelovanje uslovljeno htijenjem i da ga volja naplavljuje kao Nil pustinju, tražeći neku promjenu oko sebe ili, češće, u sebi. I onda nam se ta čista, divna, pjesničkim zanosom oduhovljena Volja otme Zemlji i otkine od zemaljskog balasta, otrgnuvši se kao balon iz dječje ruke pretvorivši se u vlastito Djelo. Iva je čarobnom korabljom prešla na drugu stranu rijeke, zaronivši ruke u zvjezdanu sapunicu, a nama ostaje da u svome solipsizmu prebiremo po torbi uspomena uzrokujući bujicu asocijacija, pamćenja i slika."
Hvala Vam, divni profesore, neka je i Vama lahka zemljica.